Ekumenska nastojanja, održavana od 18. do 25.01, imala su geslo: «S čime ću doći pred tebe Gospodine», a nadahnuta su riječima Svetoga pisma: «S čime ću doći pred Gospoda, hoću li pasti ničice pred Bogom svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s telcima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potokâ ulja? Treba li prinijeti sina prvorođenog zbog svoga zločina, plod svoje utrobe zbog grijeha koji sam počinio? Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi» Mih 6,6-8.
Glavni je pokretač, organizator i promotor Katolička Crkva, a učestvovali su predstavnici sljedećih Crkava: Rimokatoličke, Grkokatoličke, Pravoslavne (Srpske, Bugarske i Makedonske), Reformirane, Evangeličke, Baptističke, i Evanđeosko-pentekostalne. Molitvena su zajedništva održana na mnogim mjestima: Zagreb, Osijek, Rijeka, Split, Sisak, Požega itd.
Ovogodišnja nastojanja razumijevanja i približavanja kršćanskih tradicija ima svoje poticaje u obilježavanju stote obljetnice Indijskog kršćanskog pokreta te su oni pripremili Svjetsku molitvenu osminu, u pripremi su bili uključeni predstavnici Katoličke i Protestantskih Crkava.
«Tijekom pripremnog razdoblja, razmišljajući o značenju Molitvene osmine, odlučeno je da se, u kontekstu velike nepravde spram Dalita kako u Indiji tako i u Crkvi, ne smije odijeliti potragu za vidljivim jedinstvom od iskorjenjivanja kastinstva i uzdizanja doprinosa najsiromašnijih jedinstvu. U indijskom kontekstu Daliti su zajednice označene kao one koje su 'izvan kaste'. To su ljudi najugroženiji kastinskim sustavom, koji je kruti oblik društvenog raslojavanja utemeljen na pojmovima ritualne čistoće i nečistoće. U tom se smislu određene kaste tako smatraju 'višima', a druge 'nižima'. Dalitske zajednice su najnečistije i najonečišćivajuće te su stoga stavljene izvan kastinskog sustava. Nekoć su bile poznate pod nazivom 'nedodirljivi'. Upravo zbog sustava kasti, Daliti su društveno marginalizirani, politički nezastupljeni, ekonomski izrabljeni i kulturno podramljeni. Gotovo 80 posto indijskih kršćana dalitskog su podrijetla» istaknuto je u knjižici koja je pripremljena za ovu nakanu naslova «S čime ću doći pred Gospodina», KS, Zagreb 2012.
Dana 22. siječnja u Reformiranoj crkvi Retfala (Osijek) održana je, između ostalih, ekumenska molitva na kojoj su se okupili predstavnici kršćanskih Crkava, i zajednica.
U svojoj propovijedi službenica Crkve istaknuto je sljedeće: « Molitvena osmina je uistinu divna prilika da svojim zajedništvom odamo hvalu i slavu našemu Gospodinu Isusu Kristu, našem Spasitelju. Koji je za svakog pojedinog od nas položio svoj život, i uskrsnuvši pripravio put ka Kraljevstvu Božjem. U stvari taj put je On sâm!
Smatram da je ovo ujedno prilika da učimo jedni od drugih, i time lagano, ali sigurno, rušimo zidove koji nas dijele; zidove koji se sastoje od našeg nauka o Kristu Isusu, od naših shvaćanja o Njemu. Kršćani su pozvani na jedinstvo, a živimo u razdjeljenosti – pozvani smo na ljubav, a sukobljavamo se.
Zbog čega? Jer drukčije tumačimo Božju riječ, jer nismo u stanju shvatiti Božju objavu u potpunosti – apostol Pavao kaže: «naše je znanje djelomično» - no to nisu razlozi za prepirke i razdvajanja: to je jednostavno pokazatelj da kao ograničena stvorenja ne možemo shvatiti u potpunosti objavu svemoćnog Boga. Jer ako bismo to mogli, onda bismo i mi bili poput Boga, a to sigurno nismo.
Te razlike koje nas razdvajaju zapravo, s jedne strane, svjedoče o veličini Božje objave, ali s druge, o našoj grješnosti. Pozvani smo na ljubav i mir, a mi se prepiremo oko toga tko će bolje protumačiti što je to ljubav i mir, i na koji način to trebamo vršiti.
Pozvani smo na jedinstvo, a u nama se javlja nelagoda jer se pitamo – pa tko će onda biti glavni i tko je u pravu?
Jedinstvo među kršćanima se može jedino postići tako da vratimo na prvo mjesto onoga koji tamo i pripada, a to je Isus Krist – koji jeste glava Crkve – glava svih nas, jer smo mi udovi njegova otajstvena Tijela - Crkve. Kada njega, uskrsnulog i proslavljenog, priznamo kao autoritet nad svakim autoritetom, i odbacimo predrasude jedni prema drugima, onda ćemo biti u mogućnosti zajedno kročiti kroz ovaj svijet, i biti na blagoslov jedni drugima, na blagoslov svim našim bližnjima. Jako mi se svidjelo što piše u knjizi ovogodišnje molitvene osmine: «Hod s Bogom danas zahtijeva da prijeđemo brane koje razdvajaju kršćane jedne od drugih ... Hod prema kršćanskom jedinstvu zahtjeva smjeran hod s Bogom preko granica koje nas odvajaju.» A za to nam treba milost Božja i vodstvo Duha Svetoga.
Bog ne pravi razliku između nas – njemu nije bitno u koju crkvu idemo i kojim imenom ju zovemo jer u njegovim očima svi smo jedno; ne postoji više crkava – postoji samo jedna, Sveopća Crkva koju tvore svi kršćani svijeta, jer smo svi jedno u našemu Gospodinu. Kako je apostol Pavao rekao: «Dakako svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu, jer svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli. Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog, jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu.»
Što je apostol Pavao poručio tadašnjim vjernicima, to vrijedi i za nas, no mogli bismo to malo i prilagoditi sadašnjem kontekstu: Nema tu više ni Rimokatolika ni Pravoslavaca; nema više ni Evangelika ni Reformiranih, nema više ni Baptista ni Evanđeoskih kršćana – nema katolika ni protestanata, jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu.
Bog se ne da ograničavati – On ne pripada niti jednoj crkvi, već svi mi pripadamo Njemu. Pozvani smo da budemo živo svjedočanstvo njegove ljubavi i milosti ovdje na zemlji, a to možemo jedino suradnjom u ljubavi i miru, kako bismo uistinu bili sol zemlji i svjetlo svijetu – kako bi ljubav koju imamo jedni za druge bila znak da smo Kristovi i da njega slijedimo – odsjaj Njegove ljubavi.
Apostol Pavao nas opominje na što smo pozvani i kako nam valja živjeti: «Zato vas molim, ja sužanj u Gospodinu, da živite dostojno poziva kojim ste pozvani: sa svakom vrstom poniznosti i krotkosti, sa strpljenjem podnosite jedni druge s ljubavlju! Nastojte sačuvati jedinstvo Duha, povezani mirom. Jedno tijelo i jedan Duh, kao što ste svojim pozivom pozvani samo k jednoj nadi; jedan Gospodin, jedna vjera i jedno krštenje; jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, koji djeluje po svima i u svima stanuje.»
Biti jedno u Kristu ne znači biti u svemu istomišljenici – kao što ni postati jedno u braku ne znači da će se supružnici u svemu slagati, ali će biti vođeni ljubavlju kada dođe do neslaganja. Tako bismo i mi trebali biti vođeni Božjom ljubavlju u našem međusobnom odnosu – da kada i dođe do neslaganja i problema, nikada ne izgubimo iz vida da smo ipak svi povezani i ujedinjeni milošću i ljubavlju Božjom u Isusu Kristu po Duhu Svetomu. Pustimo da Bog djeluje u nama i kroz nas tako da uz njegovu pomoć budemo potpora jedni drugima u činjenju Božje volje. Kako i sveti Augustin veli: «U bitnim stvarima jedinstvo, u ostalima sloboda, a u svemu ljubav».
Kada se nazivamo Kristovima, to sa sobom donosi i veliku odgovornost – moramo se ponašati u skladu sa svojim pozivom. Ukoliko među nama nema ljubavi, sloge i mira, kakvo svjedočanstvo dajemo? Ako ne živimo što vjerujemo i navješćujemo, onda nema smisla nazivat se kršćanima jer vjera bez djela je mrtva.
Pazimo da svojim ponašanjem ne budemo kamen spoticanja drugima da dođu do Krista, jer često puta ljudi osjećaju odbojnost prema kršćanstvu kada vide kako se ophodimo jedni prema drugima. Svojim životom mi svjedočimo za Krista – no bojim se da često puta nismo ni svjesni koliko naša djela mogu pomoći ili odmoći u naviještanju našeg Spasitelja.
Edgar Guest, Engleski pjesnik, napisao je divnu pjesmu koja se zove: «Sermons we see» - propovijedi koje vidimo.
Ja sam ju prevela na hrvatski da bih ju mogla podijelit s vama, no prijevod je malo slobodniji da bi se i na hrvatskom donekle mogla rimovati. Ide ovako:
- Mnogo radije bih vidio propovijed, nego ju slušao, bilo kad;
Više od uputa bi mi značilo da netko pođe sa mnom i pokaže mi grad.
- Oko je mnogo bolji učenik od uha jer je pažljivije i pamti bolje,
Savjeti su ponekad zbunjujući, ali primjer je jasan i tu ljudi ne dvoje.
- I najbolji od svih propovjednika su oni koji po svojoj vjeri žive,
Kada dobra djela postanu praksa, svi se tome dive.
- Brzo mogu naučiti kako se nešto radi, ako mi primjerom pokažeš;
Mogu vidjet tvojih ruku djelo, ali ako govoriš, možda mi lažeš.
- Možda predavanje koje održiš i bude veoma mudro, istinito i jasno,
Ali radije ću učiti promatrajući tvoja djela jer ona govore glasno.
- Jer mogao bih te krivo razumjeti i krivo protumačiti savjete tvoje;
Ali nema dvojbe gledajuć' na ponašanje i djela što ti život kroje.
- Kada vidim djelo ljubaznosti, i ja želim ljubazan biti;
Kada slabiji brat padne, a jači stane da ga štiti;
I gleda kako da mu pomogne i pruža potporu mu tada,
U meni javlja se želja da i ja pomognem drugima srca rada.
- I svi putnici mogu posvjedočiti da najbolji vodiči koji postoje,
Nisu oni koji govore, već oni koji se pokazat vam put ne boje.
- Jedan dobar čovjek poučava mnoge i ljudi onom što vide vjeruju i diče,
Jedno djelo ljubaznosti viđeno - je sto put vrednije od onih što čujemo kroz priče.
- Onaj koji stoji među časnim ljudima, uči svoju čast da vrednuje i prima;
Jer pravi način življenja govori jezikom koji je sasvim jasan svima.
- Iako dobrog govornika, koji je elokventan i šarmira, poslušat bih bio rad,
Mnogo radije bih vidio propovijed nego ju slušao, bilo kad!
Prevela sam ovo jer smatram da je poruka veoma dobra i jasna – djela govore toliko glasno i jasno da ih svatko može razumjeti. Manje trebamo propovijedati o ljubavi i milosti Božjoj, a više ju iskazivati svojim bližnjima. Ne slijedimo Krista samo svojim govorom, ne slavimo ga samo ustima; već ga slijedimo i slavimo kroz svoj život.
Ova molitvena osmina ima veoma zanimljivo pitanje kao glavnu temu: «S čime ću doći pred Gospodina» Mislim da se svatko od nas to već pitao i možda nam se čini da i nemamo baš mnogo za ponudit, ali Bog od nas ne očekuje ništa više nego da mu dođemo sa zahvalnim srcem, ispunjenim ljubavlju i milošću, koje kuca za našeg Gospodina i za naše bližnje, te čezne za pravednošću Božjom. Naravno, to je lakše za reći nego činiti, ali svaki dan nam je nova prilika da mu bolje služimo, da više volimo, brže opraštamo i više pomažemo onima u potrebi, te da budemo zahvalni na svim blagoslovima koje smo primili i primamo.
Sve to je jedino moguće postići uz Božju pomoć – zato ga zajedno s našim Gospodinom molimo za jedinstvo među kršćanima i da nam dadne ljubavi jedni za druge, kako bismo mu mogli služiti na slavu Njegova imena.»
Reformirana Crkva podržava i promiče stvaranje uvjeta mira, suživota i razumijevanja različitosti, zato što je tijekom povijesti bila segregirana i proganjanja. Svojim je djelovanjem pokazala da je Kristova Crkva jer su pozitivni učinci reformacije vidljivi u svijetu današnjice, kako na duhovno tako i na društvenom nivou. Rado se odaziva ovakvim nastojanjima te potiče kulturu kršćanske duhovnosti na vrijednostima bliskima kršćanskim tradicijama temeljenima na nauku Svetoga pisma.
